Šećerna bolest nastaje kada organizam ne proizvodi dovoljno inzulina ili ga ne može učinkovito koristiti. Posljedica je trajno povišena koncentracija glukoze u krvi. Predijabetes označava vrijednosti glukoze ili HbA1c iznad normalnih, ali još ispod dijagnostičkog praga za šećernu bolest. To nije bezazlen “granični nalaz”, nego upozorenje na povećan rizik razvoja dijabetesa tipa 2 i kardiovaskularnih bolesti.

Dijabetes tipa 1 autoimuna je bolest u kojoj gušterača prestaje proizvoditi inzulin i zahtijeva trajno liječenje inzulinom. Dijabetes tipa 2 mnogo je češći i razvija se zbog kombinacije genetske sklonosti, inzulinske rezistencije, dobi, tjelesne mase, raspodjele masnog tkiva, tjelesne aktivnosti i drugih čimbenika. Može godinama postojati bez jasnih simptoma.

Mogući simptomi uključuju pojačanu žeđ, učestalo mokrenje, neobjašnjiv gubitak tjelesne mase, zamagljen vid, umor, ponavljane infekcije i sporije cijeljenje rana. Dijagnoza se postavlja standardiziranim laboratorijskim testovima: glukozom natašte, HbA1c ili oralnim testom opterećenja glukozom, a abnormalan nalaz ponekad treba potvrditi ponovnim mjerenjem.

Neliječena ili nedovoljno kontrolirana bolest povećava rizik oštećenja krvnih žila, srca, bubrega, očiju i živaca. Zato se tijekom praćenja ne promatra samo šećer. Važni su krvni tlak, masnoće, tjelesna masa, funkcija bubrega, pregled očne pozadine, stopala, pušenje i ukupni kardiovaskularni rizik.

U QMC-u dr. Kristina Kljajić vodi dijagnostiku, liječenje i praćenje kroz pet povezanih elemenata: individualni plan, razumljivu edukaciju, redovito praćenje, primjenu suvremenih terapijskih mogućnosti i dostupnu podršku pri prilagodbi terapije. Liječenje može obuhvatiti prehranu i kretanje, oralne ili injekcijske lijekove te inzulin, ovisno o vrsti bolesti, rizicima i ciljevima pacijenta.

Jeste li znali? Šećerna bolest tipa 2 često dugo ne uzrokuje simptome. Pravodobno testiranje osoba s rizičnim čimbenicima može otkriti predijabetes ili dijabetes prije razvoja komplikacija.